O školi – EIOŠ

O školi

Elektroindustrijska i obrtnička škola u Rijeci, Zvonimirova 12, nalazi se u zgradi koju su 1900. godine za potrebe Mađarske državne mješovite osnovne škole u Rijeci (Plase-Mlakai) sagradili Mađari.

Isprva su u toj vrlo modernoj jednokatnici sa dva ulaza (ugrađenim vodovodom, plinskim osvjetljenjem, uređajima za provjetravanje, sanitarijama i telefonom) nastavu pohađala četiri niža muška, četiri niža ženska i dva viša razreda, no s vremenom se proširila i prema dekretu iz 1912. postala Industrijskom školom u koju su se upisivali učenici radi četverogodišnjeg stručnog školovanja, a bila su organizirana i predavanja za radnike. U toj se školi 80 učenika moglo školovati za mehaničara-elektrotehničara, koristiti mehaničarske radionice za toplinsku i hladnu obradu metala, ljevaonicu i elektrotehnički laboratorij.

S vremenom je škola koja je s radom započela u izvrsnim uvjetima zapala u teškoće, smanjio se broj učenika na 30-ak polaznika, nedostajalo je osposobljenih profesora, a mehaničarske su se radionice pokazale nefunkcionalnim.

Talijanska je Kraljevska vlada 1923. odlučila preurediti zgradu i zaposliti ljude koji su nedostajali da bi nova Scuola tecnica industrijale-Fiume mogla tijekom dvogodišnjeg obrazovanja osposobiti svoje učenike za jedno od ova tri zanimanja: elektrotehničko, mehaničarsko ili motorističko. U dvorištu su sagrađene radionice za izvođenje praktičnog dijela nastave, pa su se tu školovali i mehaničari-elektroničari i aviomehaničari, postojali su radionički odjeli za tokare, glodače, montere i servisere, koristili su i elektrotehnički laboratorij, radionicu za ispitivanje i puštanje motora u rad kao i radionice za toplinsku obradu metala i obradu drva.

Poslije 2. svjetskog rata u istu je zgradu preseljena Državna obrtna škola koja je bila osnovana na Sušaku, pa je tako s radom započela nova Elektrokemijska škola s dva zanimanja: elektroindustrijskim i strojobravarskim.

1958. Škola je opet promijenila ime u Elektro školu s praktičnom obukom za elektroinstalatersko i elektromehaničarsko zanimanje.

1962. postaje Elektrokemijskim školskim centrom i proširuje svoju djelatnost na obrazovanje kadrova za potrebe INE (rafinerijski operateri).

1965. je zgrada preuređena: dograđena su još dva kata, opremljene učionice, laboratorij i radionice.

1970. Škola proširuje svoju djelatnost na obrazovanje odraslih osoba za osposobljavanje radnika elektro struke i rafinerijskih operatera.

1978. je preimenovana u Centar usmjerenog obrazovanja elektrotehničkih kadrova.

Od 1979./80. do 1987. u istoj zgradi djeluje i Studij elektrotehnike kao interfakultetski studij Sveučilišta u Rijeci i Elektrotehničkog fakulteta u Zagrebu.

1989./90. napravljen je i opremljen i četvrti kat zgrade s informatičkom učionicom i kabinetom.

1992. odlukom Skupštine Općine Rijeka CUO elektrotehničkih kadrova – Rijeka prestaje s radom i osnivaju se dvije škole: trogodišnja Elektroindustrijska i obrtnička škola i četverogodišnja Elektrotehnička. Obje djeluju u istoj zgradi, dijele prostor i opremu.

2008./2009. novi četverogodišnji obrazovni program – tehničar za mehatroniku

ELEKTROINDUSTRIJSKA I OBRTNIČKA ŠKOLA
RIJEKA

trogodišnja i četverogodišnja strukovna škola koja školuje učenike za tehničare za mehatroniku te industrijska i obrtnička zanimanja.

U razrednim odjeljenjima učenici stječu teorijska i praktična znanja predviđena programima za obrazovanje budućih TEHNIČARA ZA MEHATRONIKU,ELEKTROMONTERA, ELEKTROMEHANIČARA, TELEKOMUNIKACIJSKIH MONTERA I ELEKTRONIČARA ( zanimanja u industriji), ELEKTROINSTALATERA, AUTOELEKTRIČARA, ELEKTROMEHANIČARA I ELEKTRONIČARA-MEHANIČARA (zanimanja u obrtništvu).

Također pogledajte...