Važnost poticanja razvoja samopoštovanja, samokontrole i samoregulacije

Suvremeni život stavlja pred roditelje, pa tako i pred sve djelatnike u sustavu odgoja i obrazovanja, niz novih otvorenih pitanja i stalnih izazova vezanih uz poželjne i prihvatljive modele komunikacije i rada s djecom i mladima. Brze promjene načina života i međusobnih odnosa, mijenjanje životnih vrijednosti i razvijanje potpuno novih obrazaca razmišljanja i ponašanja često rezultiraju izborom neprimjernih i štetnih postupaka odraslih, koji u konačnici najviše štete upravo djeci i mladima. Vidljivo je to u našoj svakodnevici jer smo sve češće svjedoci situacijama u kojima su roditelji nemoćni u svojim ulogama, a čak i odgajatelji, učitelji i nastavnici priznaju da se u svom radu povremeno osjećaju izgubljeno i gotovo nekompetentno. Stoga se čini da je jedno od temeljnih pitanja suvremenog odgoja i obrazovanja upravo naći mjeru između poticanja razvoja individualnosti i spoznaje vlastite posebnosti i vrijednosti svakoga pojedinca, dakle jačanja samopoštovanja, ali i sposobnosti samokontrole i samoregulacije.

Aktualna pedagoška i psihološka literatura prepoznaje u odgovoru na to pitanje uporište za razvoj zdravog i odgovornog pojedinca u budućnosti i ističe važnost svih triju komponenti za kvalitetan i društveno prihvatljiv razvoj ličnosti, na osobnoj i profesionalnoj razini. Naime, nakon stoljeća u kojima je dijete bilo tek pasivni objekt izložen utjecaju i djelovanju odraslih, u modernom vremenu dijete se percipira na potpuno nov način. Ističe se važnost samostalnosti pojedinca, prava na slobodu ponašanja i odlučivanja, jačanja osjećaja vlastitoga samopoštovanja. Ali te plemenite težnje ponekad ne rezultiraju formiranjem kvalitetnog i odgovornog pojedinca. Naime,  poticanje razvoja samopoštovanja bez isticanja važnosti i nužnosti razvoja samokontrole i samoregulacije može dovesti do potpuno krivog percipiranja univerzalnih ljudskih vrijednosti i stvaranja pojedinaca nesposobnih za ostvarivanje kvalitetnih međuljudskih odnosa. To znači da od najranijeg doba djecu treba poučavati koliko je važno poštivati i voljeti sebe, ali isto tako i druge. Ne smijemo smetnuti s uma da težnja vlastitoj slobodi ne smije onemogućavati tuđu slobodu i da u svom promišljanju i djelovanju ne smijemo biti zaokupljeni jedino osobnom težnjom prema sreći i ispunjenosti. Samokontrola se razvija učenjem o nužnosti poštivanja pravila i ograda koje društvo prepoznaje kao zaštitne mehanizme za stabilnost i opstojnost svake zajednice i mora biti ugrađena u sve odgojne i obrazovne modele. Kreativnost, otvorenost, istraživanje novoga trebaju voditi pojedinca na putu samoostavrenja, ali u kontekstu promišljanja vlastite odgovornosti prema sebi i drugima. Dakle, upravljati vlastitim postupcima na temelju samoprocjenjivanja uvažavajući postojeće moralne norme i nužnost rada na sebi. Važnost samoregulacije ističe se i u kontekstu aktualne kurikularne reforme, gdje je posebno naglašena dimenzija samoregulirajućeg učenja, takvoga učenja koje učeniku nije važno radi ocjene nego radi spoznavanja samoga sebe i vlastitih mogućnosti kao pretpostavki za uspješnost i cjeloživotno učenje.

Možemo, dakle, zaključiti da je nužno da svi odgojno-obrazovni djelatnici stalno promišljaju i iznalaze valjane načine za kontinuirano poticanje samopoštovanja, samokontrole i samoregulacije, imajući za cilj izgradnju zadovoljnog i odgovornog pojedinca kao nezamjenjivog uporišta i opstojnosti svake zdrave i humane zajednice.

Također pogledajte...